Proteklih 16 mjeseci jedno od najvažnijih pitanja u SAD-u jest hoće li američki Kongres nastaviti opskrbljivati Kijev oružjem ili ne. Jer postoji glasna manjina, osobito među republikancima, koja zagovara povećanje nadzora nad pomoći Ukrajini ili potpuno ukidanje iste. A s obzirom na to da su Sjedinjene Države daleko najveći i najvažniji vojni donator Ukrajine, prijetnja prekidom pomoći uvelike utječe i na protuofenzivu koju je pokrenula ukrajinska vojska.

No rasprava o potpori američkog Kongresa Ukrajini ne bi se trebala vrtjeti samo oko sredstava, što je trenutačno slučaj.

Raphael S. Cohen, direktor Programa za strategiju i doktrinu u projektnim zračnim snagama Rand Corporation, i Gian Gentile, zamjenik direktora Odjela za istraživanje vojske Rand Corporation, za portal Foreign Policy kažu kako ciljevi Sjedinjenih Država u Ukrajini ni godinu i pol nakon početka ruske invazije nisu posve jasni.

Predsjednik Joe Biden neprestano ističe kako će SAD podržavati Ukrajinu „koliko god to bude potrebno“, no ni on ni njegova administracija nisu u stanju jasno definirati što to točno znači.

– Što se tiče ciljeva i zadataka ukrajinske kampanje, prepustit ćemo Ukrajincima da odluče što će to biti – izjavio je američki ministar obrane Lloyd Austin.

Ovakav nedostatak pune predanosti apsolutnoj ukrajinskoj pobjedi nad Rusijom doveo je do mlake, a ponekad čak i kontraproduktivne strategije pa se postavlja pitanje – koji su to načini za postizanje krajnjega cilja u ovome ratu?

Kad god Ukrajina zatraži pomoć u naoružanju, Sjedinjene Države isprva joj pošalju odbijenicu navodeći kako se „boje eskalacije sukoba“. No nakon dugog odgađanja, kurs se u nekom trenutku ipak mijenja. I takav obrazac ponavlja se u nedogled – najnoviji primjer bio je kad je trebalo odlučiti o slanju borbenih aviona F-16, a slično je bilo i s tenkovima M1 Abrams te obrambenim raketnim sustavom Patriot.

I što se dogodilo nakon što je američko oružje napokon stiglo u Ukrajinu? Ništa. Nije bilo nekontrolirane eskalacije s ruske strane koje su se mnogi toliko pribojavali. Samo se nastavio mukotrpan rat iscrpljivanja.

Određeni stupanj američkog odugovlačenja tijekom prvih nekoliko tjedana rata možda je i bio razumljiv, ali sad je situacija drugačija. Tvrdnja kako se ukrajinske snage ne mogu dovoljno brzo obučiti na novim vojnim sustavima vrlo brzo pokazala se pogrešnom. Jer Ukrajina ne samo da može ovladati složenom mašinerijom, nego je može i koristiti s velikim učinkom.

Ni američki strah od eskalacije sukoba više ne drži vodu – Rusija nije upotrijebila nuklearno oružje, ali zato i dalje ugnjetava ukrajinske civile te ne pokazuje nikakvu spremnost za eventualne mirovne pregovore – jedino što je Kremlj voljan prihvatiti jest potpuna kapitulacija Ukrajine.

Foreign Policy piše kako strategija dijeljenja oružanih sustava s velikim kašnjenjem nikad nije imala logičnog smisla.

Ako je ideja bila spriječiti Ukrajinu da sama napadne Rusiju, za to joj zapravo nikad i nije trebala sofisticirana zapadna oprema. Uostalom, Ukrajina je već navodno izvela udare unutar Rusije koristeći se starim sovjetskim helikopterima, neameričkim dronovima i prekograničnim napadima. Istina je kako bi Rusija na to doista mogla uzvratiti, ali troškove svake takve odmazde vjerojatno bi snosila sama Ukrajina, a ne Sjedinjene Države i saveznici.

Ako Washington želi staviti Ukrajinu u „najbolju moguću poziciju“ za pregovore o okončanju rata, prvo mora uvjeriti Rusiju kako je daljnja agresija s njezine strane uzaludna i svaki nastavak iste skupo će se naplatiti.

I tu pomaže upravo moćnije oružje. Jer što su ukrajinske snage bolje opremljene, to je vjerojatnije da će oslabjeti daljnju rusku agresiju i spriječiti je u ostvarivanju svojih ratnih ciljeva. Oružje većeg dometa – borbeni avioni F-16 ili vojno-taktički raketni sustav – omogućili bi Ukrajini da napadne ruske ciljeve iza linija. Spomenuti sustavi mogli bi gađati ruske položaje u njihovim opskrbnim linijama sve do Krimskog poluotoka, što je ključni aspekt ukrajinske protuofenzive.

Što su Ukrajinci bolje opremljeni, to više troškova mogu nametnuti Rusiji i natjerati je da odvagne „dobrobiti“ buduće agresije. Drugim riječima, oprezan pristup i odugovlačenje Sjedinjenih Država mogli bi ovaj sukob učiniti još dužim, krvavijim i skupljim.

Ukrajina će preživjeti kao neovisna država, nastavit će se suočavati s dugotrajnom prijetnjom Rusije i ostat će bez opreme iz sovjetske ere – bilo da je riječ o protuzračnoj obrani, tenkovima ili zrakoplovima. Da je Zapad djelovao odlučnije i s boljom strategijom, Ukrajina ne samo da bi bila u boljem stanju za poduzimanje protuofenzive koju je nedavno pokrenula, nego bi također bila u boljem položaju za trajnije poslijeratno rješenje.

Srećom, ukrajinska hrabrost i ruski pogrešni koraci trenutačno idu na ruku Kijeva. Sjedinjene Države samo trebaju volju i strategiju da prigrle tu pobjedu, zaključuje Foreign Policy.