JEDNA vest iz crne hronike pre neku godinu je izazvala tiho uzbuđenje među ljubiteljima likovne umetnosti. U podrumu jedne kuće u blizini Sremske Mitrovice, u dobro obezbeđenoj drvenoj kutiji, sedam godina posle spektakularne krađe u Muzeju Novog Sada, pronađena je skupocena slika „Portret oca“ čuvenog holandskog umetnika iz sedamnaestog veka – Rembranta. Ulje na drvetu iz 1630. godine bilo je konzervirano i upakovano, tako da je neoštećeno vraćeno u gradski muzej.

Tabloidni „eksperti“ odmah su reagovali tvrdnjom da Rembrantov „Portret oca“ ili „Portret starca“, kako je originalno ime slike, vredi desetine miliona evra. U tom ubeđenju živelo se poduže, dok se nije oglasilo rukovodstvo Rembrantovog muzeja iz Holandije, saopštivši da slika pronađena u podrumu kuće u Sremskoj Mitrovici nije original, jer se autentičan „Portret oca“ nalazi u Zemaljskom muzeju Tirola u Insbruku. I tako je, preko noći, vrednost „pronađenog oca“ splasnula na samo nekoliko hiljada evra.

MEĐUTIM, kada bismo začeprkali po arhivskoj građi, naišli bismo na podatak da se kod nas zaista nalazilo jedno originalno Rembrantovo delo, koje je ulazilo u red njegovih najskupljih i, po dimenzijama, najvećih radova. Knez Pavle Karađorđević, strastveni kolekcionar, odlučio je da bratu od strica, prvom jugoslovenskom kralju Aleksandru I, kupi jednu Rembrantovu sliku, zanimljivog sadržaja i s vrlo nijansiranom političkom porukom.

Tragove o tome kako je u Beograd stiglo platno čuvenog holandskog umetnika ostavio je Milan Kašanin, u jednom od prvih brojeva „Umetničkog pregleda“ čiji je izdavač bio Muzej kneza Pavla: „Od 1931. ‘Kvint Fabije Maksim’, po srazmerama jedna od najvećih slika Rembrantovih (179 puta 177 centimetara), nalazi se u Kraljevskoj kolekciji u dvorcu na Dedinju. Održana je u vrlo dobrom stanju – sem što je mestimice retuširana – slika je i signirana i datirana. Poslednja cifra od godine nije jasna i može da bude i 3 i 5. Sudeći po slikarskim postupcima, verovatnije je da je delo iz 1653. nego iz 1655. godine.“

POUKASADA, kad nema ove slike, možda bi vredela pouka Kvintovog oca. „Znam ja koliko treba voleti otadžbinu i razumem da javne ustanove treba više poštovati od privatnih“.

Kašanin dalje piše o putešestviju ove slike po Holandiji i svetu, koje nije baš lako pratiti. U devetnaestom veku slika se nalazila u Londonu, kod poznatog kolekcionara Njugasa, a u Beograd je prenesena iz Minhena, iz čuvene Nemešove zbirke.

Imajući u vidu celokupno Rembrantovo stvaralaštvo, sadržaj ove kompozicije sasvim je neuobičajen. Po svemu sudeći, Rembrant je inspiraciju pronašao u klasičnom primeru poštovanja vlasti i autoriteta iz rimske istorije. Mladi rimski konzul Kvint Fabije Maksim dočekuje svog oca (koga Senat šalje s porukama) i zapoveda mu da sjaše s konja i oda dužno poštovanje jednom konzulu, iako je taj konzul njegov sin. Na to mu starac odgovara: „Ne omalovažavam ja, sine, tvoju veliku vlast, nego sam hteo da te iskušam da li znaš postupati kao konzul…“

POČETKOM decembra 1944. godine „Borba“ je objavila tekst o šteti koju je za vreme nemačke okupacije pretrpeo Muzej kneza Pavla. U datim podacima iz tadašnjeg Povereništva prosvete, koje je „preduzelo mere da se zgrada muzeja oslobodi i popravi“ nema „Kvinta Fabija Maksima“.

O tome šta se događalo u dvorskom kompleksu na Dedinju neposredno posle oslobođenja Beograda, postoji veoma malo podataka. Zna se da je stavljen pod jaku partizansku stražu i odmah rezervisan da bude rezidencija „druga maršala“.

SENKA ZABORAVAKNjIŽEVNIK i istoričar Miodrag Janković, nesumnjivo najbolji poznavalac zaostavštine kneza Pavla, će pre nekoliko godina je napisao: – Ovo dragoceno i basnoslovno vredno Rembrantovo delo, čija je cena uvek bila u milionima dolara, samo su s protokom vremena dodavane nule, nalazilo se u dvoru na Dedinju i sve vreme Drugog svetskog rata. Avaj, ubrzo po oslobođenju, slici se gubi svaki trag i biva obavijena senkom zaborava – naveo je Janković.

– Pričalo se da su nedovoljno obrazovani oslobodioci, navodno je među njima bilo i sovjetskih vojnika, nožem isekli jednu sliku i na njoj sekli slaninu i kiseo kupus… da su drugi pucali u fresku u kupoli dvorske kapele, u čelo Isusa Hrista – zabeležio je književnik i istoričar Milorad Janković.

Arsenal tih priča i pričica bio je povelik, ali i nepouzdan. Mnogi detalji su saznavani tek posle dve ili tri decenije. O Rembrantovoj slici „Kvint Fabije Maksim“ se šaputalo, najpre u strahu od Ozne, a zatim od Udbe, da bi sve donedavno ovo dragoceno i basnoslovno vredno delo bilo obavijeno senkom zaborava. Ono što istraživače sudbine ove slike (ali ne samo njene, već i desetine značajnih umetničkih tvorevina koja su nestala u tom periodu) najviše zbunjuje jeste činjenica da nova komunistička vlast nije uništavala značajnije umetnine, pa čak ni one verskog, crkvenog karaktera. Međutim, „zla godina natera i orla da zimuje među kokošima“. Rezolucija Informbiroa i pretnje koje je iz Moskve slao dojučerašnji vođa i učitelj Džugašvili uneli su dozu straha u novo jugoslovensko vođstvo. Tada je, po svemu sudeći, navrat-nanos prodato na desetine slika, a navodno je među njima i Rembrantovo remek-delo. Novac je polagan na jedan anonimni konto u Švajcarskoj, jer je rukovodstvo bilo svesno da će morati da ide iz Jugoslavije ukoliko dođe do napada Sovjetskog Saveza i da im iz emigraciji valja nastaviti borbu. A borba bez para ne bi ni bila neka naročita borba.

O OVIM namerama najbolje svedoči dnevnik Josipa Broza Tita koji je vodio od proglašenja Rezolucije do 1951. godine. Evo njegovih reči zabeleženih 21. i 26. decembra 1950. godine:

21. X 1950.
„Danas je sve u znaku pripreme za proslavu devetogodišnjice osnivanja naše slavne armije. Navečer sam bio s drugovima na akademiji, gdje je držao referat general Đuro Lončarević (načelnika Uprave za moralno-političko obrazovanje Generalštaba JNA). Bio sam vrlo nezadovoljan, kao i svi mi, jer je referat bio suviše izazivački (prema Sovjetskom Savezu). Odmah sam naredio na licu mjesta, iako je već bio u štampi, da se izbace sva ona mjesta gdje se sa izazivačkom oštrinom govori o napadu (Sovjetskog Saveza) na nas.

Poslije akademije sam kod moje kuće dugo sjedio s drugovima Kardeljom, Markom i Pjidom i razgovarali o tome šta sve moramo preduzeti u slučaju napada (Sovjetskog Saveza) na nas, u slučaju da mi ne izdržimo dugi rat na našoj zemlji. Ja sam pitao drugove šta misle o tome da se mi povučemo i van naše zemlje s jakom armijom i da se kasnije s takvom i vratimo jer ćemo samo na taj način spasiti socijalizam u našoj zemlji.

Sva trojica su se potpuno složila kao što su se dan ranije složili Gošnjak i K(oča) Popović.“

Rembrantova slika „Kvint Fabije Maksim“, koja je nestala iz naše zemlje (Novosti)