RUSKA artiljerija iz nuklearke Zaporižja tuče po Nikopolju – a Ukrajinci ne smiju uzvratiti jer bi riskirali nuklearnu havariju. Reporterka DW-a posjetila je ovaj grad na Dnjepru i pričala s ljudima o životu pod bombama. U nastavku prenosimo reportažu:

U predgrađu Nikopolja nema skoro nijednog vozila, ni vojnih ni civilnih. Razlistalo drveće zaklanja porušene zgrade u ovom gradu na Dnjepru. Samo sedam kilometara odavde, preko rijeke, nalazi se šest moćnih reaktora nuklearne elektrane Zaporižje koju su okupirale ruske trupe.

Povremeno se čuju eksplozije iz raznih pravaca. „To pucaju i naši vojnici i okupatori“, kaže Oleksandr (37) iz Nikopolja. Brzo toči gorivo na benzinskoj crpki i vozi dalje, što savjetuje i reporterki. „Jutros je bilo manje-više mirno. Ali projektilu treba samo 15 do 30 sekundi dovde.“

Ruska artiljerija često gađa Nikopolj s područja nuklearke. Od početka ruske agresije ubijena su 44 stanovnika, više od 200 ih je ranjeno. Očevici kažu da su nedavno gađane stambene četvrti kod rijeke. Grad je već napustilo više od polovice od oko 100.000 stanovnika. Nedavno su Rusi najavili evakuaciju Enerhodara, gradića stvorenog za potrebe nuklearke. Ali to nije značilo kraj granatiranja, naprotiv.

„Sve može biti uništeno u sekundi“

Za komunalne službe ima posla po cijeli dan – odvoze zdrobljene cigle i staklo, traktorske prikolice pune su šute. Električari popravljaju vodove. „Stalno nas gađaju! Uspostavljamo opskrbu strujom da bi, kad pobijedimo, svuda bilo svjetla“, kaže Viktor koji radi kao električar. Gradski oci kažu da je razoren veliki dio grada koji leži uz obalu. Djelomično ili sasvim je srušeno oko 3000 stambenih objekata, tvrdi Jevhen Jevtučenko, koji vodi regionalnu vojnu upravu.

Oleksandr, koji radi u jednoj lokalnoj tvornici za proizvodnju legura željeza, bio je na noćnoj smjeni kad je prije neki dan ponovo tukla artiljerija. Kad se vratio kući zatekao je porušen krov, oštećene zidove i auto. I svog psa – mrtvog. „Sve može biti uništeno u sekundi“, priča on. „Dobro da nitko od obitelji nije ranjen. Moja žena je uspjela otrčati u podrum poslije prve eksplozije, a odmah potom je mina udarila i ovdje.“

Komunalne službe su preko Oleksandrove kuće razapele posebnu foliju koja privremeno može poslužiti kao krov i odvezle šutu.

Neki su navikli, neki žive u strahu

U Nikopolju ima vode, struje i plina, rade gradski prijevoz i bolnice. Za razliku od ruba grada, u centru su otvorene prodavaonice i tržnice. Iznenada se u gradskom parku čuju sirene za uzbunu. Ali jedan mladi par i jedna žena s djetetom ne reagiraju. Žena kaže da neće gađati. „Postoji jedan kanal na Telegramu s informacijama iz Enerhodara. Danas samo pomiču artiljeriju na drugoj strani“, kaže ona.

Natalija (39) za vrijeme uzbune uređuje cvijeće ispred firme u kojoj radi. Kaže, navikla je. „Mirna sam jer vjerujem u pobjedonosnu kontraofenzivu ukrajinske vojske. Svi u to vjerujemo.“ Važno je, dodaje Natalija, ne upasti u paniku čak ni ovako blizu bojišta.

Ali, nisu svi tako mirni. Viktorija (69) kaže da se jako boji i ne podnosi buku eksplozija. Pored njene zgrade već je palo nekoliko granata, pa sa suprugom uglavnom spava u podrumu umjesto u stanu na najvišem katu. „S gornjih katova skoro svih zgrada može se vidjeti nuklearka i kako odatle gađaju. Svi ti katovi su direktno na liniji vatre.“

Kaže, tijekom rata je jako smršavila, provodila dane u podrumu bolesna, a psihički joj je teško. „Prije rata bila sam drugi čovjek“, kaže kroz suze.

„Nadam se da nećemo doživjeti sudbinu Bahmuta“

Pa ipak, ni Viktorija kao ni drugi s kojima smo razgovarali ne žele napustiti Nikopolj iako je ovdje najveća opasnost od zračenja ako nuklearka bude oštećena. „Kome još trebamo mi koji smo skoro u mirovini“, pita tvornički radnik Oleksandr. „A što se tiče nuklearne opasnosti, pa ljudi još žive u blizini Černobila.“

Prije nekoliko mjeseci su stanovnicima podijeljene tablete joda, za slučaj širenja radijacije. U ožujku su lokalne vlasti pozvale na dobrovoljnu evakuaciju iz grada i taj poziv je još na snazi. Možda će ga još neki slijediti kada počne dugo najavljivani kontraudar ukrajinske vojske. Ljudi s kojima smo pričali boje se da će tada Rusi još žešće tući po Nikopolju.

„Nadam se da nećemo doživjeti sudbinu Bahmuta“, kaže Mikola, stariji čovjek, govoreći o potpuno uništenom gradu sjeverno od Donjecka, oko kojeg već mjesecima traju žestoke borbe. „Mi smo taoci situacije jer ukrajinska vojska ne može iz Nikopolja gađati elektranu.“

Mikola je sačekao sirenu za prestanak opasnosti i onda u trgovini u centru grada kupio kruh i mlijeko – za više dana. „Za svaki slučaj“, kaže.