KRALj Petar Drugi Karađorđević je u aprilu 1941. godine pobegao iz zemlje i poneo narodno zlato – jedan od najčešće korišćenih argumenata u proteklih 75 godina protiv kraljevske porodice. Polazeći od teze, decenijama korišćene u postkomunističkoj istoriografiji, Dušan Babac i Aleksandar Ognjević u knjizi „Tajne kraljevskog blaga“ demaskiraju ovaj višedecenijski mit otkrivajući da je sudbina zlata i kraljevskih dragocenosti bila potpuno drugačija.

Posle više godina istraživanja domaćih i stranih arhiva, autori su pronašli koliko su zapravo zlata kralj i vlada poneli tokom evakuacije, kakva je bila sudbina dragocenosti skrivenih u manastiru Ostrog, kakva je bila uloga Nemaca, Italijana, Amerikanaca, Ozne i Udbe u raznošenju blaga, kao i šta se dogodilo sa izuzetno vrednim umetničkim delima i svetinjama u vlasništvu kraljevske porodice.

– Kralj Petar nije ukrao narodno zlato i nije živeo bogato u emigraciji. Jedan gram zlata on nije razmenio! Ovu priču su sistematski posleratnih godina proturali protivnici monarhije i, kao mantru, preneli je na svoje potomke – govori nam Dušan Babac. – Kraljevina Jugoslavija dočekala je Drugi svetski rat sa stabilnim rezervama i neposredno pre ratnih sukoba planski je nastojala da sačuva novac i zlato i skloni ih na sigurno. Ipak, tokom povlačenja prema Crnoj Gori morala je da spali velike emisije novčanica, kako novac ne bi došao u ruke okupatora. I to je bila jedinstvena mera u istoriji monetarne politike jedne države.

Autori knjige tvrde da je sve ono što nije uspeo da ponese kralj ili drugi članovi kraljevske porodice prilikom evakuacije, u ratnim i poratnim godinama, do današnjeg dana, bilo predmet okupatorske, a zatim organizovane državne pljačke i otimačine.

FAMOZNI SEF 555– POD izgovorom brige za kulturno-istorijsko nasleđe, država je otimala privatnu imovinu Karađorđevića – tvrde Babac i Ognjević.
– Najveći deo tog blaga danas se nalazi u muzejima ili u famoznom sefu 555 Narodne banke Srbije.

– Činjenica je da se članovi kraljevske porodice nisu pokazali kao naročito dobri čuvari sopstvenog nasleđa, već su u godinama egzila i nemaštine bili prinuđeni da rasprodaju gotovo sve što su imali – ističe Babac.

Između korica knjige „Tajna kraljevskog blaga“ nalazi se mnogo široj javnosti nepoznatih podataka, koji bacaju novo svetlo na istorijske događaje.

– Od 204 sanduka zlata filijale Narodne banke u Užicu, Italijani su u aprilu i maju 1941. zaplenili 179 sa 8.393 kilograma čistog zlata – navodi Babac. – Od preostalih 25 sanduka, Nemci su u manastiru Ostrog uzeli četiri, osam je ponela vlada, pet generalitet, jedan je u ukraden, a pet je otela Ozna posle rata. Posle kapitulacije Italije, Nemci su zaplenili i jugoslovensko zlato koje je bilo kod njih. Američke trupe su ga u maju 1945. pronašle i oduzele i posle Londonskog sporazuma vraćeno je Italiji, koja je vratila Jugoslaviji celokupno zaplenjeno zlato na osnovu Ugovora o miru.

Posle analize podataka do kojih su došli, autori knjige, koju je objavio „Evro buk“, tvrde da je Jugoslaviji posle rata vraćeno najviše zlata, u odnosu na sve druge zemlje u Evropi.

– Italija je vratila 8.393 kilograma, od Nemačke je dobijeno 2.172,87, tako da je Narodna banka restituisala 10.526,87 kilograma monetarnog zlata – govore autori. – Ako se izuzme zlato u Londonskoj banci, oko 11.000 kilograma, kao i ono koje je NBJ prodala za devize, oko 20.000, Jugoslavija je kod Federalnih rezervi u Njujorku imala 41.666 kilograma čistog zlata. Ali posle oslobođenja, iz Njujorka nije vraćeno sve zlato.

Autori „Tajni kraljevskog blaga“ otkrivaju da su Amerikanci uslovili vraćanje zlata plaćanjem obeštećenja za nacionalizovanu američku imovinu u Jugoslaviji. (Novosti)