Krompir

Sharing is caring!

Kako je krumpir promijenio svijet

Index Vijesti7.8.2022.

Kako je krumpir promijenio svijet
Foto: Shutterstock

KAD biljke krumpira cvjetaju, polja izgledaju kao da su prepuna ljubičastih zvijezda. Navodno su se Mariji Antoaneti cvjetovi toliko svidjeli da ih je nosila u kosi. Njezin muž, francuski kralj Luj XVI., također ih je nosio potaknuvši trend među francuskom aristokracijom koja je ukrašavala odjeću cvjetovima krumpira. Bio je to pokušaj uvjeravanja francuskih poljoprivrednika da sade te francuskih restorana da poslužuju ovu čudnu novu vrstu hrane, piše Smithsonian Magazine.

Danas je krumpir peti najvažniji usjev na svijetu, nakon pšenice, kukuruza, riže i šećerne trske. No u 18. stoljeću ovaj gomolj bio je zapanjujuća novost, za neke zastrašujuća, za druge zbunjujuća – dio globalne ekološke konvulzije koju je pokrenuo Kristofor Kolumbo.

Kolumbova putovanja dovela su do toga da se odvojeni ekosustavi svijeta odjednom miješaju u biološki džumbus, koji je u pozadini većine povijesti koju učimo u školi. U usporedbi sa žitaricama, gomolji su sami po sebi produktivniji. Ako glava biljke pšenice ili riže naraste prevelika, biljka će se prevrnuti i uvenuti. Rastući pod zemljom, gomolji nisu ograničeni ostatkom biljke. Jedan je libanonski farmer 2008. iskopao krumpir koji je težio gotovo 12 kilograma. Bio je veći od njegove glave.

Mnogi istraživači vjeruju da je dolazak krumpira u sjevernu Europu značio završetak gladi. Kukuruz, još jedan američki usjev, igrao je sličnu, ali manju ulogu u južnoj Europi. Kao što je ustvrdio povjesničar William H. McNeill, krumpir je doveo do uspona europskih carstava: “Hraneći brzo rastuće stanovništvo, krumpir je omogućio europskim nacijama da uspostave dominaciju nad većim dijelom svijeta između 1750. i 1950.”

Drugim riječima, krumpir je potaknuo uspon Zapada.

Krumpirova zlatica

Isto tako, prihvaćanje krumpira u Europi i Sjevernoj Americi postavilo je predložak za modernu poljoprivredu – takozvani agroindustrijski kompleks. S krumpirom je preko Atlantika došlo i prvo intenzivno gnojivo na svijetu – peruanski guano. A kad je krumpir napao još jedan došljak – krumpirova zlatica, uspaničeni farmeri okrenuli su se prvom umjetnom pesticidu – arsenovom spoju.

Natjecanje u proizvodnji sve moćnijih mješavina arsena pokrenulo je modernu industriju pesticida. U 40-im i 50-im godinama 20. stoljeća poboljšani usjevi, gnojiva visokog intenziteta i kemijski pesticidi pokrenuli su zelenu revoluciju, eksploziju poljoprivredne produktivnosti koja je transformirala farme od Illinoisa do Indonezije.

Najveće zasluge za razvoj i širenje krumpira sigurno pripadaju andskim narodima. Geografski gledano, Ande su malo vjerojatno rodno mjesto za glavni usjev. Najduži planinski lanac na planetu čini ledenu barijeru na pacifičkoj obali Južne Amerike dugu 8800 kilometara i na mnogim mjestima višu od 6000 metara. Aktivni vulkani razasuti duž lanca povezani su geološkim rasjedima, koji se međusobno guraju i izazivaju potrese, poplave i klizišta. Čak i kada je zemlja seizmički mirna, andska klima je aktivna.

Temperature u gorju mogu varirati i po 30 Celzijevih stupnjeva u nekoliko sati jer je zrak prerijedak da bi zadržao toplinu.

Iz ovog neobećavajućeg terena iznikla je jedna od najvećih svjetskih kulturoloških tradicija. Dok su Egipćani gradili piramide, stanovnici Anda podizali su vlastite monumentalne hramove i ceremonijalne trgove. Tisućljećima su se svadljivi narodi otimali za vlast od Ekvadora do sjevernog Čilea. Najpoznatiji danas su Inke, koji su zauzeli velik dio Anda u nasilnom osvajanju, izgradili velike autoceste i gradove blistave od zlata, a zatim su propali zbog španjolske bolesti i španjolskih vojnika. Planinske su se kulture upečatljivo razlikovale jedna od druge, ali sve su se hranile gomoljastim i korjenastim kulturama, od kojih je najvažniji krumpir.

Divlji krumpir

Divlji krumpir prožet je solaninom i tomatinom, otrovnim spojevima za koje se vjeruje da brane biljke od napada opasnih organizama poput gljivica, bakterija i ljudi. Kuhanje često razbija takve kemijske obrane, ali na solanin i tomatin toplina ne utječe.

Divlji srodnici ljame u Andama ližu glinu prije nego što pojedu otrovne biljke. Toksini se lijepe na fine čestice gline u želucu životinja prolazeći kroz probavni sustav bez utjecaja na njega. Oponašajući ovaj proces, planinski narodi su očito naučili umakati divlji krumpir u “umak” od gline i vode. Na kraju su uzgojili manje otrovne krumpire iako su neke od starih, otrovnih sorti ostale omiljene zbog otpornosti na mraz. Glineni prah još uvijek se prodaje na peruanskim i bolivijskim tržnicama kao dodatak krumpirima.

I danas neki andski seljaci pripremaju krumpir slično kao što su to činili njihovi preci. Odmah nakon vađenja krumpira iz zemlje obitelji u poljima koriste zemljane peći u obliku iglua, visoke oko pola metra. U pećnice idu stabljike, kao i slama, grmlje, ostaci drveta i kravlja balega. Kad peći pobijele od vrućine, kuhari na pepeo stave svježi krumpir za pečenje. Para se iz vruće hrane uvija u čisti, hladni zrak. Ljudi umaču svoje krumpire u krupnu sol i jestivu glinu.

Andski krumpir pečen prije kontakta s Europljanima nije bio moderni krumpir. Na različitim nadmorskim visinama uzgajale su se različite sorte. Rezultat je bila kaotična raznolikost. Krumpir u jednom selu, na jednoj nadmorskoj visini mogao je izgledati sasvim drukčije od krumpira u drugom selu, na drugoj nadmorskoj visini. Međunarodni centar za krumpir u Peruu sačuvao je gotovo 5000 sorti.

Uzgoj krumpira

Prvi Španjolci stigli su u ovo područje 1532. godine, a vodio ih je Francisco Pizarro. Primijetili su Indijance kako jedu ove čudne, okrugle predmete i oponašali su ih, iako često nevoljko. Vijest o novoj hrani brzo se proširila. U roku od tri desetljeća španjolski poljoprivrednici izvozili su krumpir u Francusku i Nizozemsku. Prvi znanstveni opis krumpira pojavio se 1596. godine, kada mu je švicarski prirodoslovac Gaspard Bauhin dao ime Solanum tuberosum esculentum.

Za razliku od bilo kojeg prethodnog europskog nasada, krumpir se ne uzgaja iz sjemena, već iz malih komadića gomolja – pogrešno nazvanog “sjemenski krumpir”. Kontinentalni su farmeri gledali na ovu hranu sa sumnjom; neki su ga smatrali afrodizijakom, drugi uzročnikom groznice ili gube.

Uz tako mlaku podršku, krumpir se širio polako. Kad je Prusku 1744. pogodila glad, kralj Fridrik Veliki, ljubitelj krumpira, morao je narediti seljaštvu da jede gomolje. U Engleskoj su farmeri u 18. stoljeću obilježili krumpir kao prethodnika omraženog rimokatolicizma. “Nema krumpira, nema popa!” bio je izborni slogan 1765. godine.

Francuska je posebno sporo usvajala krumpir. A onda se pojavio farmaceut Antoine-Augustin Parmentier. Služio j eu vojsci tijekom Sedmogodišnjeg rata i pet puta su ga zarobili Prusi. Tijekom višestrukih zatvorskih boravaka jeo je samo krumpir, što ga je održalo u dobrom zdravlju. Njegovo iznenađenje ovakvim ishodom navelo ga je da postane nutricionistički pionir nakon završetka rata. Ostatak života posvetio je promicanju krumpira.

Parmentierov tajming je bio dobar. Nakon što je Luj XVI. okrunjen 1775. godine, ukinuo je kontrolu cijena žitarica. Cijene kruha su skočile, što je izazvalo građanske nemire u 82 francuska grada. Parmentier je neumorno isticao da će se Francuska prestati svađati oko kruha ako njezini građani budu jeli krumpir. Pritom se poslužio reklamnim trikovima. Priredio je večeru isključivo od krumpira gostima iz visokog društva. Priča kaže da je Thomas Jefferson, jedan od gostiju, bio toliko oduševljen da je donio pomfrit u Ameriku. Navodno je Parmentier nagovorio kralja i kraljicu da nose krumpirove cvjetove. Na rubu Pariza zasadio je 40 jutara krumpira znajući da će ih gladni pučani ukrasti.

Parmentier je nesvjesno promijenio krumpir

Promovirajući krumpir, Parmentier ga je nesvjesno promijenio. Sav europski krumpir potječe od nekoliko gomolja koje su znatiželjni Španjolci poslali preko oceana. Kada farmeri posade komade gomolja, a ne sjemenke, dobivene biljke su klonovi. Poticanjem masovnog uzgoja krumpira, Parmentier je nesvjesno promicao ideju sadnje ogromnih površina klonovima – pravu monokulturu.

Učinci ove preobrazbe bili su zaista upečatljivi i promijenili su povijest Europe. Glad je bila česta pojava u Europi 17. i 18. stoljeća. Gradovi su uglavnom bili relativno dobro opskrbljeni, ali seljaci su živjeli u oskudici. Francuska je imala 40 gladnih razdoblja širom zemlje između 1500. i 1800. godine. Engleska je imala 17 nacionalnih i velikih regionalnih gladi između 1523. i 1623. Kontinent se jednostavno nije mogao stabilno i kontinuirano hraniti.

Krumpir je sve to promijenio. Sada su mali posjednici mogli uzgajati krumpir i na jalovoj zemlji. Budući da je krumpir bio toliko produktivan, rezultat u smislu kalorija bio je udvostručenje opskrbe hranom u Europi. Do kraja 18. stoljeća krumpir je u većem dijelu Europe postao ono što je bio u Andama – glavna namirnica. Otprilike 40 posto Iraca u to doba hranilo se isključivo krumpirom. Glad je gotovo nestala u području koje se protezalo od Irske na zapadu do ruskog Urala na istoku.

Prije pojave krumpira i kukuruza te prije intenzivne gnojidbe, europski životni standard bio je otprilike jednak današnjem Kamerunu i Bangladešu. U prosjeku su europski seljaci dnevno jeli manje od lovačko-skupljačkih zajednica u Africi ili Amazoniji. Industrijska monokultura omogućila je milijardama ljudi da pobjegnu od siromaštva. Revolucija koju su započeli krumpir, kukuruz i gnojivo omogućila je udvostručenje ili utrostručenje životnog standarda u cijelom svijetu pa se broj stanovnika Zemlje popeo s manje od jedne milijarde 1700. godine na današnjih 7.7 milijardi.

Phytophthora infestans

Međutim, nije sve išlo glatko. U Europu je s krumpirom stigla i Phytophthora infestans, jedna od 700 vrsta vodene plijesni. Vjetar raznosi spore plijesni na osjetljivu biljku oslobađajući zoospore. Ako je dan dovoljno topao i vlažan, zoospore klijaju u list. Prvi očiti simptomi – ljubičasto-smeđe mrlje na lišću – vidljivi su za oko pet dana. Tada je često prekasno da biljka preživi.

Vjeruje se da je vodena plijesan u Europu stigla 1845. brodovima koji su prevozili guano. Pošast je krenula iz Antwerpena i do ljeta te godine stigla do Pariza. Tjednima kasnije uništavala je krumpire u Nizozemskoj, Njemačkoj, Danskoj, Engleskoj i Irskoj. Nacionalne vlade su se uspaničile. Iduća godina je bila još gora, kao i godina nakon toga. Problem je utihnuo tek 1852. Umrlo je najmanje milijun ljudi samo u Irskoj. Slična glad u Sjedinjenim Američkim Državama danas bi ubila gotovo 40 milijuna ljudi.

U roku od jednog desetljeća dva milijuna ljudi napustilo je Irsku. Sve do 1960. godine populacija Irske bila je upola manja nego 1840. Danas je ova nacija jedina u Europi, a možda i u svijetu, koja ima manje ljudi unutar svojih granica nego što je imala prije 150 godina.

Unatoč tome, vodena plijesan dugoročno je postala manje važna od krumpirove zlatice. Ovaj kukac potječe iz središnjeg Meksika i njegova prehrana nije bila usredotočena na krumpir sve dok sasvim slučajno s kravama i konjima nije stigao u današnji SAD. Početkom 1860-ih krumpirova zlatica naišla je na kultivirani krumpir oko rijeke Missouri i svidjelo joj se ono što je okusila.

Krumpirove zlatice su se proširile u tolikom broju da su njihova svjetlucava narančasta tijela prekrivala plaže, a željezničke tračnice bile toliko skliske da su postale neprohodne. Očajni farmeri pokušali su sve kako bi se oslobodili nametnika. Na kraju je netko očito bacio malo zelene boje na svoje zaražene biljke. I upalilo je. Smaragdni pigment u boji bio je uglavnom napravljen od arsena i bakra. Razvijen u kasnom 18. stoljeću, bio je uobičajen u bojama, tkaninama i tapetama. Poljoprivrednici su ga razrijedili brašnom i njime posipali krumpir ili pomiješali s vodom i prskali.

Novo otkriće

Ako je arsen ubio krumpirove zlatice, zašto ga ne isprobati na drugim štetnicima? Sredinom 1880-ih francuski je istraživač otkrio da prskanje otopinom bakrenog sulfata i vapna uklanja i vodenu plijesan. Tako je započela moderna industrija pesticida.

Međutim, već 1912. krumpirova zlatica počela je pokazivati znakove imuniteta na dotadašnje pesticide. Poljoprivrednici to nisu primijetili jer je industrija pesticida neprestano dolazila do novih spojeva arsena koji su ubijali krumpirove zlatice. Do 40-ih godina uzgajivači na Long Islandu otkrili su da moraju koristiti sve veće količine kalcijevog arsenata. Nakon Drugog svjetskog rata u široku je upotrebu ušla potpuno nova vrsta pesticida – DDT. Poljoprivrednici su kupovali DDT i radovali se nestanku insekata s njihovih polja. No zlatica se prilagodila u roku od sedam godina. Uzgajivači krumpira tražili su nove kemikalije. Industrija je ponudila dieldrin. Funkcionirao je oko tri godine.

Uzgajivači krumpira sada tretiraju svoje usjeve desetak ili više puta u sezoni stalno promjenjivim koktelom smrtonosnih tvari. Unatoč tome, štetnici se stalno vraćaju. Istraživači su bili užasnuti 80-ih kada su otkrili da su nove vrste plijesni pronašle put do Europe i Amerike. Bile su virulentnije i otpornije na metalaksil, trenutačno glavni tretman protiv vodene plijesni. Još se nije pojavila dobra zamjena.Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

shares