Da li život počinje začećem?

Sharing is caring!

Ginekologinja za Index: Život počinje začećem? To je krivo na više načina

Jasenka Grujić, Nenad Jarić DauenhauerPrije 9 sati

Ginekologinja za Index: Život počinje začećem? To je krivo na više načina
Foto: Shutterstock/Hina

NAKON što je u Americi poništena presuda poznata kao Roe protiv Wadea, koja je ženama u svim američkim saveznim državama omogućavala legalan pobačaj, probudio se strah da bi se ovaj težak udarac ženskim pravima i slobodama mogao preliti u neke druge zemlje zapadnog svijeta, osobito one u kojima Katolička crkva i njezine pridružene organizacije i udruge imaju jak utjecaj na politiku i oblikovanje svjetonazora ljudi.

Ponovno se počelo raspravljati o pitanju kada počinje ljudski život – je li to trenutak kada se spoje muške i ženske spolne stanice ili neki kasniji trenutak u razvoju embrija ili fetusa.

Zanimljive uvide koji mogu pomoći u promišljanju odgovora na ovo pitanje dala je ginekologinja Jasenka Grujić, specijalistica za ginekologiju i porodništvo iz Poliklinike Grujić koja se već pola stoljeća bavi medicinom. Godinama je najglasnija liječnica koja u Hrvatskoj otvoreno i dosljedno zagovara pravo na pobačaj i regulaciju priziva savjesti, a sudjelovala je u izradi prijedloga novog zakona o pobačaju koji bi, u skladu sa zahtjevom Ustavnog suda, trebao zamijeniti stari iz 1978.

U jednom svojem tekstu, koji joj je poslužio kao temelj za izlaganje održano 2017. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, argumentirano je ukazala na činjenicu da je život kontinuitet, da on u neprekinutom nizu traje već više od četiri milijarde godina te da ne postoji znanstveni konsenzus oko pitanja kada embrij postaje ljudsko biće.

Grujić je tekst s naslovom “Zašto ateistkinja zaziva Tomu Akvinskog”, koji nikada nije objavljen, ustupila Indexu, a mi ga ovdje prenosimo u cijelosti.

Legalizacija spašava živote i zdravlje žena

Rasprave o pobačaju ne prestaju usprkos očitim činjenicama da legalizacija pobačaja spašava živote i zdravlje žena. Ustavni je sud Republike Hrvatske 2017. obranio pravo žene da na zahtjev prekine trudnoću do kraja 10. tjedna od začeća. No protuaborcionisti i Katolička crkva uporno nazivaju pobačaj ubojstvom smatrajući da život počinje oplodnjom.

Neki su članovi medicinske zajednice podlegli konzervativnim pritiscima i pritiscima Crkve služeći se redukcionističkim pristupom izjavom da za njih život počinje spajanjem ženske i muške spolne stanice. U tekstu se razmatra kompleksni proces oplodnje, fetomaternalna povezanost, neuroanatomski razvoj i nastanak osobnosti ploda, stav Crkve o evoluciji, te se povlači, s ateističke pozicije, simbolička paralela s još uvijek aktualnom dogmom o “kasnoj animaciji” i razotkriva licemjerje Crkve u odnosu na problematiku pobačaja.

Ustavni sud obranio je pravo žena na pobačaj, ali uz jedan uvjet 

Ustavni sud Republike Hrvatske obranio je pravo žene da prekine trudnoću na zahtjev i to do kraja 10. tjedna od začeća, no uz uvjet da se donese novi zakon koji će, između ostaloga, regulirati i pitanje pobačaja (Rješenje Ustavnog suda, ožujak 2017.)

Radeći kao ginekologinja još sam prije više od dvadeset godina sudjelovala u žučnim i iscrpljujućim raspravama o pobačaju, svjesna da nikakve zabrane neće spriječiti ženu da prekine trudnoću ako je tako odlučila. Ozbiljna istraživanja doista pokazuju da restriktivni zakoni ne dovode do smanjenja broja pobačaja u sigurnim uvjetima (Guttmacher institute, 2016.). Pravo žene da prekine trudnoću do granice dopuštene zakonom i/ili vijabilnosti fetusa (mogućnosti preživljavanja izvan maternice) bilo mi je neupitno još tada kao što je i danas usprkos difamacijama kojima se one ginekologe koji vrše pobačaj naziva “malobrojnima koje ne opterećuje savjest”, a pobačaj smatra ubojstvom kao što to čini predsjednik Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (Miličić, 2016.).

Simplifikacija kao odgovor. Fetomaternalna povezanost i koncept vijabilnosti. Ljudska plodnost i reprodukcijski neuspjesi.

Dio je medicinske zajednice, naivno ili s namjerom, podlegao konzervativnim pritiscima i pritiscima Crkve još pri donošenju Zakona o pomognutoj oplodnji 2009. Ovi pritisci imali su za cilj uzdignuti plod (zigotu, embrij, fetus) na razinu subjekta i nosioca temeljnih ljudskih prava (prava na život). Takvim uzdizanjem bi se onemogućili neki postupci pomognute oplodnje, ali i pobačaji. Na pitanje Ustavnog suda:

“Od kog časa se može uzeti da embrij postaje ljudsko biće?” liječnici su odgovorili: “Za nas život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice.” (Odgovor Ustavnom sudu užeg vodstva Klinike za ženske bolesti i porode, 2009.)

I od tada u nas protuaborcionisti mašu ovom skandaloznom simplifikacijom. Zbog čega je ta izjava zapravo simplifikacija?

Nepostojanje jednoznačne definicije što je zapravo “život” i specifično “ljudski život” onemogućuje definiranje njegova početka. Život je proces, univerzalan i promjenjivih oblika, život je kontinuum.(Lewis, 2013.) Konsenzus o njegovu početku ne postoji.

Gamete (spermiji i jajna stanica) žive su i prije no što se spoje, njihov životni potencijal garantira životni potencijal zigote (oplođene jajne stanice). Tajnu, ako tajna uopće postoji, nosi dezoksiribonukleinska kiselina i njeni odnosi s drugim molekulama.

Nadalje, liječnici svojom izjavom “za nas život počinje spajanjem ženske i muške spolne stanice” uopće ne odgovaraju na pitanje koje je postavio Ustavni sud (“Od kog časa se može uzeti da embrij postaje ljudsko biće?”). Pravnici su očito pretpostavili da postoji razlika između zigote i embrija i formiranog ljudskog bića. No odgovor koji su dobili, nedostojan akademske razine koju vrhunski liječnici predstavljaju, reducirao je spoznaje o kompleksnom procesu kakav je oplodnja, ali i niz činjenica u vezi s fetalnim razvojem, odgovorivši na upit Ustavnoga suda izjavom ravnom protuaborcijskoj propagandnoj poruci.

Udžbenik medicinske embriologije za studente medicine navodi: razvoj ljudskog bića počinje oplodnjom (Sadler, 2008.). I doista iz dvije gamete s polovičnim brojem kromosoma nastaje euploidna individua, u Homo sapiensa 46XY kao muško i 46XX kao žensko. Dakle, radi se o razvoju pojedinog ljudskog bića, o procesu čiji je početak oplodnja, a ne o početku života.

Što je s oplodnjom?

Oplodnja je složeno zbivanje u više faza u svih bića koja se razmnožavaju spolno. U ljudi oplodnja ima 7 faza – od fuzije gameta do singamije (fuzije kromosoma) prođe oko 20 sati, aktivnost genoma embrija počinje tek 10 sati nakon oplodnje, a ekspresija gena moguća je 2-3 dana nakon oplodnje. (Šimunić, 2012.) U prvim fazama oplodnje ne može se govoriti o “novoj individui s jedinstvenim brojem kromosoma”, kako protuaborcionisti kada brane svoj stav o “početku života od začeća” govore, jer singamija nije nastupila.

Razvoj potencijalne jedinke može početi spajanjem roditeljskih gameta iako ni to nije uvijek slučaj, neka se bića poput nekih guštera, moljaca i oblića razmnožavaju partenogenezom (Pavlica, 2012.).

Razvoj embrija i fetusa u maternici žene. Fetomaternalna povezanost

Embrij (zametak) nastaje mitotičkim dijeljenjem zigote (oplođene jajne stanice), dvostanični embrij nastaje tek nakon 24 h. Embrionalno razdoblje obuhvaća prvih 8 tjedana nakon oplodnje, a fetalno od 9. tjedna do rođenja. Kada se u tekstu koristi naziv fetus podrazumijeva se, zbog jednostavnosti, da se odnosi i na embrij. Rani razvoj embrija događa se u ampularnom dijelu jajovoda. Embrij se prehranjuje tekućinom unutar jajovoda, a u fazi blastociste nakon 4-5 dana stiže u unutrašnjost maternice razmjenjujući biosignale s endometrijem. Embrij se implantira 7 dana nakon fertilizacije, a stvaranje trofoblasta iz trofektoderma embrija u fazi morule omogućuje implantaciju svojom invazivnošću. Trofoblast sudjeluje u stvaranju posteljice i najvažniji je dio fetomaternalnog zajedništva (Cunningham et al., 2014.) Svojim endokrinološkim potencijalom omogućuje maternalnu adaptaciju na trudnoću i održavanje trudnoće.

Posteljica, koja nije ni samo organ ploda, ni samo organ trudnice, ukazuje na fetomaternalnu suradnju, ali i potpunu ovisnost tkiva ploda o reproduktivnim organima žene.

Povezanosti trudnice i fetusa svjedočimo tijekom cijele trudnoće, tu je povezanost moguće najjasnije prikazati za ovu priliku promatramo li cirkulatorni i respiratorni sustav fetusa.

Prve krvne žile pojavljuju se sredinom 3. tjedna. Srce nastaje iz srčane cijevi s oko 20 dana razvoja s pacemakerom smještenim u donjem dijelu. Srce je prvi funkcionalno definiran organ. Kardiovaskularni sustav u fetusa (fetalni krvotok) potpuno je drukčiji od krvotoka rođene osobe pa iako se cirkulacija (srce) može ultrazvukom detektirati već u ploda od 2 mm, anatomske posebnosti (otvori unutar srca i premosnice – foramen ovale, ductus Botalli) omogućuju fetusu da koristi majčinu krv bogatu kisikom. Rođenje dovodi do dramatičnih promjena uz zatvaranje otvora, premosnica i vena.

Plućni pupoljak (koji je osnova dišnog sustava) pojavljuje se u dobi od oko 4 tjedna, no pluća ne mogu funkcionirati do oko 24. tjedna jer nema stanica koje proizvode surfaktant, tvar koja omogućuje ekspanziju alveola (Hill, 2017.).

Mogućnost preživljavanja izvan tijela

Mogućnost preživljavanja izvan tijela (maternice) žene, vijabilnost (engl. “viability”) uključena je u standardnu definiciju induciranog pobačaja (bilo pobačaja na zahtjev žene ili pobačaja uz medicinsku ili kakvu drugu indikaciju poput trudnoće koja je posljedica silovanja). ACOG (Američko društvo ginekologa i opstetričara) tako podržava legalno pravo žene da pristupi pobačaju prije fetalne vijabilnosti i smatra to medicinskim predmetom koji rješavaju žena i njen liječnik (ACOG, 2014.).

Koncept “vijabilnosti” bio je osnova temeljem koje je donesena presuda u sudskom postupku Roe protiv Wadea. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država preporučio je državama da zabrane pobačaj nakon početka posljednjega tromjesečja trudnoće jer plod tada već može preživjeti izvan maternice pa iako još u maternici, postaje neovisno ljudsko biće koje se ne bi smjelo uništiti (Sudski postupak Roe protiv Wadea, 1973.). Međutim, razvoj tehnologije u medicini omogućio je preživljavanje izvan maternice i prije no što u 24. tjednu nastanu pneumociti II reda, stanice koje proizvode surfaktant odnosno omogućuju disanje. Umjetna maternica je moguća, (Becker, 2017), transplantirana maternica je realnost, prvo je dijete rođeno iz transplantirane maternice 2014. (Sahlgrenska Academy, 2014.).

Održivi ljudski život počinje mogućnošću preživljavanja izvan tijela žene, a upravo to određuje tehnologija. Kriterij mogućnosti preživljavanja fetusa izvan tijela žene (“vijabilnosti”) u vezi s prekidom trudnoće kakav je postavljen nakon slučaja Roe protiv Wadea postao bi ništavan u času realizacije umjetne maternice u ljudi.

Ljudska plodnost i reprodukcijski neuspjesi

Plodnost je u ljudi puno slabija no u drugih vrsta. Dobro je poznata činjenica da se u 100 ciklusa u zdravog i mladog para rodi najviše 25 djece. Mnoge ginekološke pacijentice s nevjericom prihvaćaju podatke o epidemiologiji spontanih pobačaja i rizicima da pobace spontano među kojima je dob žene jedan od najvažnijih (Gracia et al, 2005.). Proces oplodnje je u Homo sapiensa vrlo kompliciran i nesavršen pa se oplođeno jajašce ne razvije uvijek u plod i ne uspije se roditi. Više od 80% spontanih pobačaja događa se u prvih 12 tjedana trudnoće. Uzrok visokoj stopi predimplantacijskih i periimplantacijskih gubitaka su nekompetentne gamete ili aneuploidni zameci. Dijagnostičke metode poput određivanja korionskog gonadotropina i ultrazvuka omogućile su još 1988. Wilcoxu i suradnicima da dokažu da 22% trudnoća uz pozitivni korionski gonadotropin završava spontanim pobačajem, a ukupno se nakon implantacije gubi 31% klinički neprepoznatih i klinički (ultrazvukom) prepoznatih trudnoća. U žena do 30 godina rizik gubitka klinički prepoznate trudnoće je 9-17% , a u onih starijih od 45 rizik je 80% (Wilcox, 1988.).

Neka novija istraživanja dokazuju, usprkos ranijim tvrdnjama, da psihološki stres pridonosi većoj pojavnosti spontanih pobačaj ukazujući na krhkost reproduktivnoga procesa u ljudi (Qu i sur., 2017.).

Što je sa stavom Katoličke crkve?

Životni potencijal gameta omogućuje prijenos gena i epigenetskih informacija s generacije na generaciju, a Homo sapiens kao vrsta ne može biti izuzet iz evolucijskoga slijeda. Evolucija pokazuje gdje je naše mjesto u izvanrednoj i prelijepoj pojavi koju zovemo život, povezuje i ujedinjuje nas sa svim živim stvorenjima koja žive danas i koja su živjela davno ukazujući na naše početke. Homo sapiens samo je jedna od mnogih posljedica prirodne selekcije. Ne, život ne počinje oplodnjom, život je neprekinuti lanac koji je počeo nastankom Zemlje prije više od 4.5 milijardi godina, zna svaki sekularno obrazovani srednjoškolac.

Od objavljivanja Darwinova djela “Porijeklo vrsta” prošlo je više od 150 godina, no svježinu njegovih misli potvrđuje moderna znanost, posebno genetika. Teorija evolucije nema alternativu i ona je temelj cijele biologije.

Mnoge religije niječu evoluciju smatrajući da je Homo sapiens nešto posebno. Katolički nauk smatra da evolucija vrijedi samo za ljudsko tijelo, ne i za ljudsku dušu. Enciklika Humani generis pape Pia XII. iz 1950. navodi: “Teorija evolucije istražuje podrijetlo ljudskog tijela koje potječe iz prethodno postojeće žive materije, dok nas katolička vjera obvezuje na stajalište da su duše izravno stvorene od Boga.” (Pio XII, 1950.). Ukratko, ljudski um je Božja tvorevina (“slika i prilika Božja”) koju je Bog na neki način i u nekom trenutku stavio (“udahnuo”) u ljudsko tijelo, kako piše Pavel Gregorić u pogovoru bestsellera Jerryja Coynea “Zašto je evolucija istinita”. Također navodi: “Religija tvrdi da evolucija nije mogla stvoriti mozgove sa specifično ljudskim umovima koje krase spoznajne, jezične i moralne sposobnosti, iako se zna da su se jezici razvili iz primitivnih oblika komunikacije, spoznaja iz života u zahtjevnom prirodnom i socijalnom okruženju, moral iz primitivnih oblika kooperacije s pripadnicima iste vrste.” (Gregorić, 2016.).

Uz činjenice u vezi s procesom oplodnje, uz mjesto koje Homo sapiens ima na evolucijskoj ljestvici, životni potencijal gameta i trangeneracijski prijenos informacija, redukcionistički pristup naše medicinske zajednice pri definiranju “početka života” ostavlja prostor još samo za sumnju da neki liječnici vjeruju da je duša “udahnuta” u zigotu. I vidi: život je počeo. Stoga odgovor predstavnika medicinske zajednice nije odgovor na pitanje koje je Ustavni sud postavio. Upit Ustavnoga suda je bilo kompleksno pitanje koje je ostalo bez odgovora. Tvrdnju dijela medicinske zajednice da “život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice” protupobačajni lobi koristi kao “znanstvenu” argumentaciju u proturanju svojih stavova. Ovi stavovi temelje se na naučavanju Katoličke crkve o izvantjelesnoj dimenziji ljudskog bića, tj. postojanju duše.

U vezi s izvantjelesnom dimenzijom ljudskog bića Crkva je svoje naučavanje mijenjala višekratno tijekom stoljeća. Dekretom pape Klementa V. 1312. godine, vjerovanje o “odgođenoj animaciji” proglašeno je dogmom na Koncilu u Vienne (današnja Francuska) 1312. koja nikad nije odbačena (Klement V., 1312.). Naučavanje o “odgođenoj animaciji” trajalo je do 1869., osim u kratkome periodu od 1588. do 1591. u vrijeme pape Siksta V. koji je sve pobačaje kažnjavao ekskomunikacijom smatrajući da život počinje začećem. To isto, dakle da “život počinje začećem”, ponovno u crkveni nauk uvodi Pio IX. 1869. (Robinson, 2013).

Toma Akvinski (-1274.), jedan od najpoznatijih crkvenih učitelja, vjerovao je u ideju o “odgođenoj animaciji” ploda u maternici po kojoj Bog udahnjuje dušu plodu. Njegovo učenje bilo je pod snažnim utjecajem Aristotela i Augustina.

U razmatranju o ubojstvu u djelu Summa Theologica on kaže da ljudski intrauterini život napreduje od žive tvari, potom je životinja i na koncu čovjek primivši dušu 40. dana ako je muško, a 80. dana za žensko (D’Amour B., 2007).

Naravno da iz ateističke pozicije promišljanja o “animaciji” ne mogu izazvati drugo do podsmijeha, ali kada bih morala povlačiti paralele s današnjim spoznajama o nastanku ljudske osobnosti, svjesna razine znanja koju je imao klerik iz 13. stoljeća, mogla bih ustvrditi da je u tim promišljanjima bilo svježine. Ta je svježina ipak sezala samo do granice omeđene dogmom (o duši, tj. animaciji).

Ljudska osobnost i neuroanatomski razvoj

Mala je razlika između fetusa posljednjih tjedana in utero i novorođenčeta. Doista, obrasci ponašanja fetusa u trećem trimestru jesu “obrasci ponašanja” pa nadzirući trudnoću ultrazvukom u tom razdoblju možemo uočiti karakteristične pokrete ili položaje kakve fetus vrlo često ima kada se rodi.

Nove tehnologije (3D-4D ultrazvuk) dovele su do posebne percepcije, rekla bih i fascinacije fetusom dodjeljujući mu karakteristike koje mu ne pripadaju, naročito u prvome trimestru. Zbog etičkih implikacija u vezi s induciranim prekidom trudnoće, a sa sekularne pozicije, moramo se zapitati kada tijekom trudnoće od oplodnje do rođenja fetus postaje izgrađeno ljudsko biće.

To pitanje postavljaju i na njega odgovaraju sekularisti Penner i Hull smatrajući ljudskim bićem u etičkom smislu fizički ljudski organizam s potpuno razvijenom komponentom osobnosti. Osobnost poimaju kao niz psiholoških sposobnosti kao što su promišljanje i samosvijest.

Zaključuju da postoji distinkcija između ljudskog organizma u fizičkom smislu i osobe koja je s tim organizmom povezana. Osobnost se gradi polagano, akumulacijom vlastitog iskustva, a naša se iskustvena individualnost osniva na osjetilnom unosu koji pohranjuje mozak (Penner i Hull, 2008.).

Fetusi u 24. tjednu počinju reagirati na zvuk od 3000 Hz ubrzanjem srčane akcije. Pokusima je još davno dokazan početak funkcioniranja senzorija, prikazom fenomena habituacije (Johansson, 1992.). Fenomen habituacije, početak učenja i razvoj osobnosti mogla je shvatiti i “pro-life” aktivistica u izmišljenom razgovoru s etičarom sekularistom u izvanredno duhovitom tekstu “It’s a BA-by!”. Fetusima se, naime, srčana frekvencija na zvučnu stimulaciju mijenja, ali s vremenom zbog ponavljanja zvučnoga obrasca ostaje ista jer fetusi “nauče” razlikovati poznati zvuk od nepoznatoga (Hull, 2007.).

Stoga, bez obzira na činjenicu da embriju srce kuca s oko 20 dana, čime protuaborcionisti nastoje pobuditi emocije u onih koji ih slušaju, daleko je važnije, u vezi s raspravom o nastanku osobnosti razmatrati fetalni neuroanatomski razvoj koji će omogućiti formiranje osobnosti, omogućiti učenje i razmišljanje.

Fetalna bol

Prve spontane pokrete kod fetusa (spora fleksija i ekstenzija) možemo opaziti ultrazvukom u 7. tjednu zahvaljujući nastanku mišićnih vlakana, sinapsi u leđnoj moždini i neuromuskularnih veza. Mozak nije uključen u motoričko ponašanje sve do kraja drugog trimestra. Mozak embrija s 8 tjedana potpuno je gladak i nezreo, sinapse se znatnije razvijaju tek u drugom tromjesečju.

Posebno je važno razmotriti mogućnost osjeta boli u fetusa. Protuaborcionisti navode bol fetusa kao jedan od razloga da se pobačaj ne vrši, ali i sa željom da nametnu snažan osjećaj krivnje ženama koje su pobacile.

Pojam bol uključuje osjetilni, spoznajni i afektivni odgovor na izvor boli pa fetalna bol nije moguća sve dok ne postoje anatomski preduvjeti, odnosno razvijene neuralne strukture i veze od periferije, tj. živčanih završetaka u perifernim tkivima – nociceptora, preko kralježnične moždine i talamusa do određenih regija moždane kore.

Nociceptori se razvijaju između 10. i 17. tjedna, signali stižu u talamus preko kralježnične moždine najranije s 18 tjedana, a formiranje talamokortikalnih sinapsi ne događa se prije 24. tjedna, što je minimum povezanosti koji je potreban za procesuiranje osjetilnih zbivanja u tijelu.

Osjetila su potpuno funkcionalna s 23 tjedna, ali dok god talamus ne započne s prihvaćanjem podataka (od 24. tjedna) i prosljeđivanjem u odgovarajući dio moždane kore kako bi se percipirali i dalje obrađivali, osjetilni prijem ne može se pohraniti (RCOG 2010).

Status fetusa

Kada razmatramo problem pobačaja, možemo zaključiti da je razumno dozvoliti pobačaj na zahtjev žene do kraja 10. tjedna od začeća, kao što to omogućuje aktualna legislativa, (Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, 1978., Rješenje Ustavnog suda 2017.), svjesni strašnih posljedica pobačaja u nesigurnim uvjetima i štiteći temeljno ljudsko pravo o slobodnom odlučivanju o rađanju djece te pravo žene na privatnost i autonomiju. Ogroman je broj žena, uglavnom u nerazvijenim zemljama, koje umiru od posljedica pobačaja u nesigurnim uvjetima.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira pobačaj u nesigurnim uvjetima kao pobačaj koji vrši osoba bez stručnih kompetencija ili pobačaj koji se vrši u uvjetima koji ne zadovoljavaju minimalne medicinske standarde, najčešće oboje. Troškovi liječenja žena koje su imale komplikacije zbog pobačaja u nesigurnim uvjetima procjenjuje se na 680 milijuna dolara godišnje (WHO, 2017.). Pobačaji u nesigurnim uvjetima globalni su problem.

Prema istraživanju Gilde Sedgh najmanje je 22.000 žena umrlo 2014. godine od posljedica pobačaja u nesigurnim uvjetima (Sedgh, 2017.). Taj bi nas broj morao stalno upozoravati na to koliko je važno da pobačaj bude legalan, ali i dostupan. U Hrvatskoj pobačaji u nesigurnim uvjetima nisu problem, ali očiti odljev u ilegalu jest.

Primjerice, nevjerojatno je da medicinska zajednica ne reagira na vitalnostatističke podatke koje objavljuje Hrvatski zavod za javno zdravstvo i iz kojih je vidljivo da je broj određene vrste spontanih pobačaja u dvadeset godina (1994.-2014.) porastao s 11% na 48.4% (Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 2014.)!

Dakle, i bez prizivanja Tome Akvinskoga, pobačaj u prvome trimestru mora biti dozvoljen na zahtjev, a uz određene indikacije može biti dozvoljen (osim u iznimnim slučajevima poput ugroze života i zdravlja žene ili teških fetalnih malformacija) do časa kada fetus počinje razvijati osobnost, počinje učiti i moguće osjetiti bol, a to se, kao što je već rečeno, ali je važno podsjetiti se, ne događa prije 24. tjedna. Iako fetus nije pravni subjekt, pripadaju mu određeni moralni obziri.

Moralni status fetusa raste trajanjem trudnoće, naročito nakon što trudna žena počinje osjećati micanje (18-20 tjedana, ovisno o paritetu), no ne treba u vezi s moralnim statusom fetusa zanemariti ni različite kulturološke i religijske odrednice, ali i utjecaj tehnologije, u prvome redu ultrazvuka.

Golemo licemjerje

Sloboda pojedine osobe nužno je ograničena slobodom i pravom na život drugih. Stoga bismo časom stvaranja neuroanatomskih uvjeta potrebnih za razvoj osobnosti morali prihvatiti to da od tada pobačaj postaje neprihvatljiv (uz iznimke). Ipak, nazivati i rani pobačaj ubojstvom, a ubijanje životinja, pa i onih koje s nama dijele 99.6% aktivnih gena poput čimpanze ne, obično je licemjerje. Životinje su žive upravo kao što smo živi i mi ljudi, pripadnici vrste Homo sapiens, vrste koja vodi ratove zbog nevjerojatnih razloga ravnodušno procjenjujući opseg tzv. kolateralne štete.

Pravo na život zigote, embrija, fetusa? Nema prava na život ni u jednom društvu na Zemlji ni za koga, davno su ustvrdili Sagan i Druyan, dok dnevno od posljedica gladi, dehidracije i zanemarivanja umire oko 40.000 djece mlađe od pet godina (Sagan i Druyan, 1990.). Teško je ne složiti se s njima.

Dvadesetak godina poslije broj umrle djece zbog siromaštva, gladi i zanemarivanja je manji, ali je ipak nedopustivih i sramotnih 21.000 dnevno (Shah, 2011.)! Religioznost ne utječe značajno na odluku žena o pobačaju (Guttmacher, 2017.). U Hrvatskoj, gdje se velika većina građana/ki izjašnjava katolicima, recentnih, ozbiljnih i nezavisnih istraživanja o stavu vjernika prema abortusu nema.

Postoji vrlo vrijedno i ozbiljno Valkovićevo istraživanje iz 1999. koje pokazuje da 39.7% hrvatskih građana smatra da pobačaj nije pitanje u koje bi se Crkva trebala miješati, a 47.5% se slaže ili se potpuno slaže s tim da jedino žena ima pravo odlučivati o pobačaju (Valković, 1999.). Crkva traži djelotvornije pritiske na svoje vjernice želeći delegirati prisilu na državne vlasti tražeći od njih da donesu civilne zakone koji će penalizirati ono što odstupa od religijskih normi, navodi Gjurić, dodajući da je pritisak Crkve na političare katolike zabrinjavajući jer u datim okolnostima demokratske države mogu postati teokracije (Gjurić, 2017.).

Ženska prava prva na udaru Crkve

Ženska reproduktivna prava prva su na udaru Crkve koja posebnu hipokriziju iskazuje kada se protivi i onome jedinom načinu koji može dovesti do smanjenja stope induciranih pobačaja, a to je efikasna kontracepcija. Žena samo kao majka ili djevica, i licemjerje i mizoginija. “Divinizirati embrij/fetus, a ne krstiti ga, pa zašto?” pitala se još Simone de Beauvoir ogolivši u potpunosti to licemjerje Crkve.

Evo što je napisala u svom poznatom djelu “Drugi spol”, u šestom poglavlju naslovljenom “Majka”:

“Praktični razlozi izneseni protiv legalnog pobačaja bez ikakve su težine. Što se tiče moralnih razloga, oni se svode na stari katolički argument: fetus ima dušu kojoj se bez krštenja zatvaraju vrata raja. Zanimljivo je pritom da Crkva povremeno dopušta ubojstva odraslih ljudi: u ratovima ili kad je riječ o osuđenicima na smrt. Ali fetusu je namijenila nepopustljivu humanitarnost. Fetus nije iskupljen krštenjem, ali u vrijeme svetih ratova protiv nevjernika ni oni nisu bili kršteni, a snažno se ohrabrivalo njihovo ubijanje. Sve žrtve inkvizicije nesumnjivo nisu bile u milosti kao ni svi današnji zločinci koje se osuđuje na giljotinu i vojnici poginuli na bojnom polju.

….(Crkva) prihvaća da je čovjek u njezinim rukama samo sredstvo i da se spasenje duše odigrava između nje i Boga. Zašto onda braniti Bogu da u svoje nebo primi dušu embrija?…”(de Beauvoir, 1976, hrvatski prijevod Naklada Ljevak, 2016:523).

Retorika pokreta protiv pravo na pobačaj

Umjesto plitke, ali ljepljive retorike protuaborcijskog pokreta (“pro-life” pokret – kako sami sebe zovu od dragosti) koja ženu svodi na inkubator (Grujić, 2016.), medicina i legislativa u vezi sa zaštitom ljudskih prava nude odgovore koji mogu i moraju dovesti do smanjenja broja pobačaja, posebno onih u nesigurnim uvjetima i njihova odljeva u ilegalu. Umjesto divinizacije embrija/fetusa, znanstvena medicina nudi zdravlje trudnoj ženi i plodu koji nosi. Znanstvena medicina nudi ženama sigurne mjere kontracepcije i mogućnost slobodnoga uživanja u spolnom životu.

Prokreacija da, ukoliko i kada to osoba želi. Roditi željeno dijete velika je sreća, djevojčicu ili dječaka svejedno, opraštajući Tomi Akvinskom u vezi s “primanjem duše” onih 40 dana razlike između muških i ženskih plodova. Doista, kleriku iz 13. stoljeća može se oprostiti, ali Crkvi koja bezobzirno u 21. stoljeću nameće svoje stavove svima, pa i liječnicima, nudeći stalni duhovni infantilizam (Onfray, 2009.) kako bi mogla manipulirati “stadom”, a svojoj hijerarhiji osigurati dobru egzistenciju i stvoriti uvjete za teokraciju, ne može se i ne smije oprostiti. Ni popustiti. Sekularna medicina nema alternativu, a etički izazovi koji su pred nama jer nam ih nameće razvoj tehnologije (umjetna maternica), morat će svakako uzeti u obzir neuroanatomske i neurofiziološke spoznaje o fetalnom razvoju.

Onima kojima je teško prihvatiti očite činjenice u vezi s pobačajem i slobodom izbora, mogu pomoći zazivajući Tomu Akvinskog. Uostalom, dogma o “kasnoj animaciji” nikada i nije odbačena.

Literatura:

American College of Obstetricians and Gynecologists: College Statement of

Policy, Abortion Policy, Revised and Approved November 2014,

Becker, R. (2017) An artificial womb successfully grew baby sheep — and humans could be next

Brind’Amour, K. (2007) Summa Theologica by St. Thomas Aquinas

Cunningham, FG, Leveno KJ, et al. (2014) Implantation and Placental Development. U: William’s Obstetrics, Cunningham FG, Leveno KJ, Bloom SL et al ed. (24th edition), Mc Graw Hill Education, NewYork

De Beauvoir S. (1976) Majka. U: De Beauvoir S. Drugi spol, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.

Dekret pape Klementa V (1312.)

Encyclical humani generis of the Holy Father Pius XII (1950)

Fetal Awareness: Review of Research and Recommendations for Practice -RCOG (2010) 

Gracia CR, Sammel MD, Chittams MD, Shaunik A, Barnhart KT v(2005): Risk factors for spontaneous abortion in early symptomatic first- trimester pregnancies. Obstet Gynecol 80(4):670

Gregorić, P. (2016) Pogovor hrvatskom izdanju. U: Coyne JA. Zašto je evolucija istinita, In.Tri d.o.o., Zagreb

Gjurić G. (2017) Živi i pusti druge da žive – moguće ili nemoguće rješenje razdora oko pobačaja

Grujić J., Inkubator (2016) 

Guttmacher institute (2016) Induced abortion worldwide. Global incidence and trends, pristup 15.4.2017.

Guttmacher institute (2017) Induced Abortion in the United States

Hill M. A, (2017) Embryology

Hrvatski zavod za javno zdravstvo. (2014) Zdravstveno-statistički ljetopis

Hull, R. T. ‘It’s a BA-by!’ (2008)

Johansson, B. Wedenberg E, Westin B. (1992.)

Lewis, R. When Does a Human Life Begin? 17 Timepoints

Miličić, D. (2016) Prihvaćeni zaključci AMZH o problemu artificijelnih pobačaja. Gynaecol Perinatol, 25(1):36-37

Odgovor Ustavnom sudu užeg vodstva Klinike ta ženske bolesti i porode, privatni izvor, mail kod autorice

Onfray M. (2009). Ateološki traktat, Poduzetništvo Jakić, Cres, 2009., str. 23

Pavlica M. Rekombinantna DNA tehnologija – Mrežni udžbenik iz Genetike, prof.dr.sc. M. Pavlica, , pregled 8.5.2017.

Penner PS, Hull RS. (2008) The Beggining of Individual Human Personhood.

Journal of Medicine and Philosophy 33(2):174-182

Qu F, Wu Y et al. (2017) The association between psychological stress and miscarriage. A sistematic review and meta-analysis. Sci Rep., (1):1731

Rješenje Ustavnog suda (2017), pristup 15.4.2017.

Robinson BA. (2013) Religious Tolerance org. Pagan & Christian beliefs 400 BCE -1983 CE

Sadler, TW. (2008.) Gametogeneza: razvoj muških i ženskih spolnih stanica. U: Sadler TW. Langmanova medicinska embriologija, Školska knjiga, Zagreb

Sahlgrenska Academy (2014)

Sagan C., Druyan A . ( 1990) ˝Abortion: Is it possible to be both ˝Pro-life˝and

˝Pro-Choice˝˝?˝, pristup 1.5.2017.

Sedgh, G. (2017) Induced abortion: Global trends, local research methodswww.jhsph.edu/…/Gilda-Sedgh-Abortion-trends-and-estimation-…, pristup 12.5.2017.

Shah A. Today, around 21000 children died around the world

Sudski proces Row protiv Wade (1973)

The religion of women who have an abortion.

Šimunić, V. (2012) Spolne stanice, oplodnja i implantacija. U: Reprodukcijska endokrinologija i neplodnost. Šimunić V ur., Školska knjiga, Zagreb, 2012.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78 i 88/09)

Valković, M. Vjera i moral u Hrvatskoj (1999)Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

shares